10.10.2014., petak

RODOSLOV BRAUNOVIĆA

Dragoje R. Braunović


BRAUNOVIĆI
RODOSLOV

-drugo izdanje-



Banja Luka, 2011.
DRAGOJE R. BRAUNOVIĆ


Rodoslov Braunovića
PPGP „KOMESGRAFIKA“ d.o.o.
Banja Luka


Glavni i odgovorni urednik:
Zvonko Savić, dipl. pravnik


Lektor i korektor:
Jelena Glišić Braunović





B R A U N O V I Ć I



B R A T S T V O M O R A Č K O G
P L E M E N A
PORIJEKLO-STANIŠTA-
STABLO-LEGENDE



POSVEĆENO:



Za sreću, napredak i u nasleđe sinu Igoru, unučadima Nikoli i Žani, sadašnjem i budućem naraštaju cijelog bratstva i odiva.
Za sjećanje, sa tugom i ponosom za mir i pokoj duše sina Saše.

U slavu predaka.




Uvod
Ozbiljnije traganje za porijeklom bratstva počeo sam 1960.g. bilježeći kazivanja strica Tome, koji je tada bio u osmoj deceniji života. Bilješke sam upoređivao sa njegovim ranijim kazivanjima koje smo u pismima slali njegovom sinu Drašku u Čikagu, kao i sa predanjima drugih, te pisanim publikacijama i dokumentima.
Zbog rata izazvanog raspadom Jugoslavije i iznenadne tragedije koja me je zadesila smrću starijeg sina Saše, odlučio sam da 1994.g. završim istraživanja i napišem moju konačnu verziju.
Uređivanje teksta vršeno je do pripreme za štampu 2010. g.
Ovo je tekst novog dopunjenog izdanja (drugog). Dopune završene maja 2011.g.
Dopune ili izmjene će se i dalje vršiti.



PISANI DOKUMENTI I PUBLIKACIJE
Prvi pisani podaci, a ujedno i izvorni dokumenti, po svjedočenju Draška Tominog Braunovića nalazili su se u Manastiru Morača, gdje su upisani, odnosno pomenuti Braunovići: sa 1400.g. Radule, sa 1441. Raič i sa 1475. Radivoje, valjda po nekim zaslugama vezanim za Manastir Moraču, a možda po rođenju, krštenju, vjenčanju ili smrti. Ti dokumenti su tokom drugog svetskog rata, uništeni (spaljeni). Tragajući za izvornim dokumentima i publikacijama, naišao sam na publikacije, ali ne i izvorne dokumente: Enciklopedija srpsko hrvatsko slovenačka, Zagreb 1929.g. Podaci su uneseni po P. Šobajiću, što je i naglašeno, a odnose se na toponim Morača i glase: “Donja Morača je plodnija, dobro navodnjena, bogata voćem i šumama. Ima 800 domova. Glavna su joj sela: Bare, Preobrde, (PREKOBRĐE, aut), Vrujca, Ravni, Jasenova, Osredci, Raško i Miovsko. Stanovništvo je mješovitog porijekla. Starosjedioci su bratstvo Braunovići. Dvije trećine plemena Donja Morača čine srodna bratstva Radovići, medenice, Perovići, Vujisići, Jagličići i Rakočevići. Oni vode porijeklo od zajedničkog pretka vojvode Bogića koji je u 16.v. prešao ondje ispod Huma u Zeti. Svi slave Aranđelov dan.....“ Ove podatke vjerovatno koristi i autor članka u časopisu Intervju iz septembra 1989.g. Skoro isti podaci su navedeni i u monografiji Kolašin iz 1981.g.
Najviše podataka nalazimo u knjizi Sekule Dobričanina ”Donja Morača”iz 1984.g. O stanovništvu navodi –citiram: „Starosjediocima nazivamo ono stanovništvo koje je u Morači živjelo prije dolaska vojvode Bogića, zvanog Moračanin…” Nešto dalje: ”Kao najstarije poznate stanovnike Morače trebalo bi smatrati Kriče i Macure”. U istom poglavlju dalje piše: “O starim Srbima Morače malo se zna. Oni su se iselili davno iz plemena. Ostalo ih je u Morači nekoliko malih bratstava: Danilovići, Glavičići, Ćirovići, Braunovići”. O Braunovićima kaže: „Zna se da su doseljeni iz Kuča, prije doseljenja Bogićeva u Moraču. O njihovom životu u Kučima ili njihovom daljem porijeklu, ništa se ne zna...(?DB) Prema tradiciji Braunovića, Braun se doselio iz Kuča sa svojim bratom Mihailom (?DB) u Ulici, na lijepoj zaravni zvanoj Vrtine, koje su nekad pripadale crkvi sv. Vračeva, koja i danas postoji kao crkvina na Pejovića njivi ispod Glavice” završen citat.
U hronici-monografiji Kolašin u poglavlju o postanku Donjomoračkog i Rovačkog plemena stoji: “Najstarija bratstva u Donjoj Morači, prema narodnoj tradiciji jesu Danilovići i Ćirovići čiji su preci živjeli u Morači još u doba podizanja Moračkog manastira. Stara bratstva su još Braunovići i Popovići”.
PORIJEKLO BRATSTVA
Analizirajući pomenute publikacije može se zaključi-ti da su podaci uzeti iz usmenih predanja, što se negdje i kaže, a negdje prećutkuje. Ni u jednoj se ne navode izvorni dokumenti: povelje, darovnice, ugovori, tužbe, žalbe, pisma i slično. Sve su publikacije jedinstvene u pominjanju Braunovića kao starog bratstva u Morači, dok neki pojedina druga bratstva izostavljaju.
Analizirajući knjigu „Donja Morača” S.Dobričanina može se istaći nekoliko krupnih grešaka, te nešto nejasnoća.
1. Dobričanin se oslonio, vjerovatno, na kazivanje jednog Braunovića, označen sa M (student) i od njega do Ozrije reda14 pasova. Koristio je popis iz 1937.g. pa predpostavljam da je podatke prikupljao i obrađivao znatno poslije te godine, jer je knjiga do koje sam došao objavljena tek1984.g.. Ne navodi da li je podatke provjeravao bilo kod koje grupe ostalih Braunovića, ili ostalih bratstava- prezimena koja su nastala od Braunovića, direktno ili posredno.
2. Nesporna je Dobričaninova greška da Braunovići prislužuju Gospođin dan, jer prislužuju Nikoljdan.
3. Postoje i razlike u legendi o “Psoglavi.
4. Mihaila Braunovića, rodonačelnika Mihailovića, Dobričanin navodi kao brata Braunovog, te da su zajedno došli iz Kuča u Moraču…(?!) što je četvorostruka greška. Niti se Braun doselio u Moraču, niti mu je Mihajilo brat., niti je Mihailo tada odselio iz Morače, niti je selio u Sjenicu…..
U Moraču je doselio Ozrija , vjerovatno u početku 13. vijeka, a Mihailo je brat Radula iz 17.v. i odselio je u Prijeloge, selo između Bijelog Polja i Berana.
5. On navodi i da je Bogić dolaskom u Moraču uzeo ugarak da zapali vatru iz jedne od kuća Braunovića. A onda zanemaruje sve te kuće i sve domaćine, navodeći samo Brauna i sina mu Ozriju kao savremenike Bogićeve. Nažalost, opet griješi jer savremenik Bogićev, nije Ozrija (prvi), prezimenom i Braun i Braunović koji je došao u 13. v. ili možda prije, iz Kuča u Moraču. Jer od njega se do dolaska Bogićevog razvilo bratstvo Braunovića od nekoliko kuća, pa je Bogić iz jedne uzeo ugarak za zasnivanje novog ognjišta, a to se navodi i u rodoslovu Rakočevića. Po kazivanju Tominom i mojim zaključcima, Bogićevi savremenici su knez Ozrija Braunović (drugi) rođen u Morači, sa sinom Raičem, koji se družio sa Bogićevim sinom Rakočem.
Dobričanin navodi da su u Morači prije “starih Srba” starosjedioci bili plemena Kriče i Macure, ne pominjući kojem bi narodu mogli pripadati, a Kričke postoji i danas kao toponim u Morači i kao naselje u Slavoniji, a takođe i kao toponim u Polablju ! (Laba-Elba).
Daniloviće, Glavičiće, Ćiroviće i Braunoviće naziva “starim Srbima”, koji se nisu iselili iz Morače i koji su postali već starosjedioci u odnosu na kasnije doseljenje Bogićevo, što je sasvim ispravno.
Ja mislim da je Bogićev dolazak upravo naseljavanje Morače Srbima stočarima, sa katuna u pitome župe, kako je i Bogić došao u Moraču sa brojnim bratstvom ,ili samo sinovima i zadržao, ili dobio vojvodsku vlast, te da je to bilo u vremenu već uspostavljene turske vlasti na tom prostoru.
6. Dolazak Bogića, Dobričanin svrstava u 16. vijek, što može biti tačno, dok neki navode drugačije.
***Prije iznošenja konačnih teza o porijeklu bratstva, značajno je istaći mišljenje Branislava Đurđeva, da su se crnogorska i hercegovačka brdska plemena formirala (DB:valjda misli k o n a č n o) nakon pada pod Turke, na taj način što su se stočarske zajednice spustile u seoske knežine na svoje ranije zimovnike ili opustjela sela i tako “preslojili” malobrojno seosko stanovništvo. Tako je, smatra došao i Bogić. Ja mislim da je to bila prekompozicija uže srodničke plemenske zajednice, koja je primila nove nesrodničke članove, kao novi akt samoorganizovanja, susjednog i pridošlog, a ne samo (od ranije) srodničkog stanovništva određenog prostora (plemena). Taj akt je bio nužan nakon gubitka države, a time i zakona i normi.
Da su plemena bila organizovana, bar na srodničkoj osnovi ne samo prije dolaska turske vlasti, već i mnogo ranije, opet svjedoče toponimi u vjerovatnoj prapostojbini – Polablju, kao što su: Moračani, Cuce, Rovca i mnoga druga.
A da su mnoga sela djelimično ili potpuno opustjela padom pod Turke, što je zahtijevalo oživljavanje plemenske uloge, kao nastavka državnosti, svjedoči i turski popis Hhercegovine i Crne Gore iz 1477.g. Nažalost iz tog popisa je teško govoriti o bratstvima i prezimenima jer je izvršen po turskim normama i potrebama, po imenu domaćina, NOSIOCU PORESKIH DAŽBINA. Sem toga taj popis nije bilo moguće sasvim potpuno prevesti i pročitati.
Interesantno je istaći da u popisu, u Kosu Prekobrdskome, postoji džemat Bogića, sina Bratojeva ili Branojeva. Najčešća imena u džematu su:Radič, Brajko, Brato, Radile (po turskom popisu). Pošto i Đurđev smatra da bi to mogao biti džemat Bogića Moračanina, onda bi tu neko mogao biti predak Braunovića, a najbliži su Radič (Raič) i Radile (Radule), Radovin (Radovan). Raič Braunović se pominjao u manastirskim dokumentima iz 1441.g.- Radule iz 1400. Radivoju iz 1475.g. možda su to godine rođenja, pa ih zato nema u popisu, a Radov(a)n bi mogao biti jedan od Ozrijine braće, domaćin neke od onih „nekoliko kuća Braunovića“. Popis iz 1477.g. nije morao zateći u životu Ozriju Braunovića, ako je zatekao Bogića, jer je Ozrija u vrijeme Bogićevog dolaska bio već ostarjeli glavar bratstva, kojeg je mladi Bogić vojvoda, još sposoban za borbu, volio i cijenio.
Mišljenja nekih da je prezime Braunović nastalo od njemačke riječi «braun» preko rudara Sasa nema dokaza. Razlike su u pisanju i izgovoru te riječi u odnosu na srpski jezik i u njemačkom i u engleskom. Izgovor je mnogo važniji sve do modernog doba, jer je to odredio stepen pismenosti svih naroda starog doba. Germansko pleme (narod) Sasi sastavni su dio njemačkog naroda, ali i naroda Velike Britanije, gdje su masovno odselili. U Srbiji su od vremena kraljeva Milutina i Dragutina postojale porodice Sasa u rudarskim kolonijama, koje su se selile od rudokopa do rudokopa, ali su, vjerovatno po uslovu koje su kraljevi prihvatili, uvijek uživale pravo na sopstvenu upravu, kulturnu i crkvenu autonomiju hršćana katolika. Autonomija je bila vrijedna rude zlata i srebra od koga se kovao novac kao jedini argument suvereniteta kralja i države, raja je uvijek bila raja bez obzira kako se bogu molila i govorila. Najvidljiviji trag o Sasima postoji u Bosni kod Srebrnice, naselje Sase. U Mojkovcu i Novom Brdu nema nikakvih trajnih pomena o njima kroz toponime i lična imena, ali postoje arhivski zapisi o njihovoj koloniji, upravnoj strukturi, vjerskim i kulturnim običajima i autonomiji. Sve to govori o njihovom «privremenom radu ili najmu». Nije osnovano, bez konkretnih pisanih dokaza, tvrditi da je bilo slučajeva prelaska u pravoslavlje Sasa katolika ni u vrijeme srpskih kraljeva Dragutina i Milutina, ni cara Dušana, čime bi im se možda poboljšao položaj i od drugih velikaša zaštitila autonomija, a još manje je vjerovatno primanje pravoslavlja posle pada Srpskog (Dušanovog) carstva pod tursku upravu, jer su i brojne srpske zajednice selile kod braće po Hristu- katolika da se zajednički odupru islamizaciji, što kao istorisku činjenicu ne trebam dokazivati. I nisu samo Sasi bili u najmu kod srpskih kraljeva, već su i elitne vojno zaštitne jedinice, lična garda, bile njemačkog porijekla, po principu da je najčvršća odanost dobra plata u zlatu i nepostojanje srodstva koje bi moglo ugroziti krunu, kao i u svim narodima tog vremena.
Ako bi se moglo pretpostavljati porijeklo po njemačkoj riječi braon, onda bi možda bilo bliže istraživati to sa stanovišta da su plemena Crne Gore ranije naseljavala Polablje, od Baltika, pa duboko na jug ispod Berlina i Magdenburga, zatim na istok u današnju Poljsku i da su njihovo širenje dalje na zapad Germani zaustavili na Labi. To, po nekima, dokazuje više od 800 toponima, kao Moračani, Brežani, Riječani, Cuce, Ostrog, Trebješani, Ribnica, Podgorica, Crna Gora,Kolašin, Mojkovac, Moćevac, Boškovići, Bakovići, Plužine, i mnogo drugih koji su oznake bratstava i plemena, ali za sad tu nema ni Brauna, ni Braunovića, a možda bi trebalo nastaviti istraživanja prema današnjoj Poljskoj. (Jelena Braunović Glišić mi reče da je čitala onekoj Braunovskoj iz Poljske. Pristalice ove teorije o Polablju kao prapostojbini, ili usputnom prebivalištu se ne slažu u tom kako su ta plemena i bratstva sebe svrstavala kao narodnost- užu od Slovena. Neki tvrde da su se zvali Srbi, dok drugi to osporavaju i direktno vežu za posebna plemena koja su u današnjoj postojbini iznjedrila narodnost Crnogorci.
Kod Srba je sve do 16-tog vijeka bilo ime Brajan (u darovnicama), a vjerovatno su bile i neke varijacije tog imena, ma da ne bih špekulisao sa mogućnošću da je po tom imenu nastalo prezime bratstva iako je to upravo teza jednog neobjavljenog rada (prof. Joksimović) koji za rodonačelnika bratstva stavlja nekog Brajana Nikolinog, 10-to koljeno nekog Duke. Brajana nalazi u selu Radan u Kučima, koristeći za to popis Kuča iz 1485.g.gdje su popisani taj Brajan i njegova braća Mihailo, Delvoš i Ilija, svi kao posebna domaćinstva, pa su navodno Brajan, promijenivši ime u Braun i njegov brat Mihailo preselili u Moraču, a Mihailo onda u Sjenicu. (Očigledno je Joksimović sebi postavio cilj da dokaže Dobričaninovu tezu da su Braun i Mihailo braća). Taman da su te iste 1485 g. Brajan i Mihailo odselili u Moraču, kasno je, jer je već tada u Morači bilo nekoliko kuća Braunovića. Inače, prezimena su se kod Srba masovnije ustalila i održala od 12-16-tog vijeka, što ne znači da ih nije bilo i prije. Dobijala su se uglavnom po ličnom imenu oca ili djeda, po nadimku,od milja,osobini, po uzrečici i poštapalici, po zanimanju i junaštvu, kukavičluku, pretjeranom jelu ili piću, po rugalici itd, a u najviše slučajeva imena i prezimena čovjeku , bratstvu , plemenu, pa čak i ponekad narodu određuju, nadijevaju i pridijevaju drugi, a ne oni sami. Nesporno je da su značajnija „imena“ dala prezimena koja se više nisu mijenjala po imenima sledećih potomaka – đedova i očeva. Da li je Braun bio starješina grupe Brauna ili već Braunovića, može se samo predpostavljati.
Sloveni dobiše ime po riječi (slovo), možda čak po «datoj riječi», „ćestnoje slovo“ (časna riječ) koje se davalo kao garancija postignutog dogovora.
Germanska plemena smo nazvali Nijemcima jer se sa njima nismo znali, odnosno jer se sa nama nisu znali, sporazumijevati, nijemo, a vjerovatno i sa nevjericom i neprijateljski su nas posmatrali , a i progonili, pa smo zbog njih iz Polablja izgleda i selili.
Grčki istoričar Herodot 450.g. prije nove ere susreće se sa slovenskim plemenima u oblasti Crnog Mora i naziva ih Neuri i Budini po slovenskim riječima nura-nurija-zemlja i buda –koliba, kućer.Mislim da je upravo to prva podjela grupa u našem narodu na zemljoradnike i stočare (katundžije). Od svega toga još je ostala arhaična riječ nurija (odoh ja po nuriji) i po neki toponim Budimlja, Budoš (kod Berana), Budim i slično. U knjizi Milisava Glomazića „Etničko i nacionalno biće Crnogoraca“, izdanje: TRZ „Panpublik“, 1987.g. pored pominjanja Neura i Budina, govori se (str11-12) da Slovene, pri kraju 1.v.n.e. (1v.n.e.!) pominje rimski pisac Plinije Stariji i istoričar Tacit, nazivajući ih „čas Venedi, Vendi, Venti a čas opet Sorabi, Sorbi, kako ih takođe naziva i grčki pisac Ptolomej. Vizantijski istoričar Prokopije naziva ih Srbima i Vinidima, a
Jordanis (6.v.n.e.) Vinidae i Sparae. Kasniji pisci ih zovu zajedničkim imenom Sklavoi, Sklavi, Sklavini, a neki misle da su ime Sorabi dobili kao „subraća“ zajedničkog porijekla. Na strani 13.(Glomazić) o Dačkim slovenima piše- citiram: „Velike seobe zbile su se kod tzv. Dačkih Slovena, koji su živjeli u Erdelju, Vlaškoj i Moldaviji. Ovi su se Sloveni dijelili na istočne, koji su se zvali Anti i zapadne-Slovene. Dačke Slovene, odnosno Ante i Slovene grčki pisac Prokopije, kao što smo vidjeli, nazivao je Srbima. Kod ovih se Slovena 469.g.n.e. spominju i njihove vojvode, kao što su: Onogost, Ostruj, a 555....on dalje navodi da su se ovi Sloveni preko Tise i Dunava, do Topera blizu Carigrada naseljavali uz drastičan obračun sa zatečenim stanovništvom koje je pružalo otpor. Na zahtjev Avara (Obara) koji su pokorili Ante, da se i Dačani pokore, knez Dobrota je odgovorio: „ Zar ima toga pod suncem ko bi nas mogao pokoriti?! Mi smo naučili da pobjeđujemo i da vladamo, a ne drugom da se predajemo. Toga ćemo se i od sada držati dok je borbe i mača!“ Moram reći: Zar zavjeti naših predaka nisu upravo uvijek ovakvi?!
Nauci će trebati mnogo vremena da razluči da li imena slovenskih plemena, kao što su Morlaci, Timočani, Neretvljani,Zahumljani, Brsjaci i mnoga druga imena crnogorskih plemena i bratstava dođoše zajedno sa njima ili ta imena dobiše po toponimima gdje se naseliše, a ponovo se vode rasprave kad se uopšte doseliše. Kako to da lako „usvojiše“ deklinaciju i konjugaciju identičnu latinskom jeziku, a germani koji biše vjekovima u sastavu Rimskog carstva, i ne samo Germani, već i Romani ostadoše s arhaičnom deklinacijom. Odkud je baš u Hercegovini (dijelu sadašnje BiH i dijelu sadašnje C.G) Vuk Karadžić našao uzorak jezika za srpski književni, a opet narodni jezik? Šta je sa zatečenim ostacima poromanjenih keltsko ilirskih plemena? Gdje su ostaci Avara? Da li je baš sigurno staro ime Nikšića postalo od rimskog Anagusta, ili je doneseno slovensko izvorno Onogošt, u susjedstvu Ostroga promijenjeno od strane rimskih carskih ili provincijalnih upravljača?
Asimilacija manjih grupa neslovenskih naroda i plemena, zatečenih prilikom uspostavljanja južnoslovenskih država uglavnom je završena do kraja 9-tog vijeka uz primanje hrišćanstva. Daljnje asimilizacije su vršene uglavnom i nad Slovenima – Srbima, islamizacijom Srba u vjekovima turske okupacije i unijaćenjem Srba pravoslavaca po austrougarskoj carevini u tom istom vremenu i za vrijeme rataova do kraja 20-tog v.
Šta god se dešavalo ipak su riječi ostajale u upotrebi i ne može se samo na osnovu njih tvrditi da, na primjer, Kecmani (kec-man), Kili-barde,Mu-goše, Dar-man-ovići i mnogi drugi, po tuđicama u prefiksu ili nastavku imaju tuđe-nesrpsko porijeklo.

* * * Z A K LJ U Č A K * * *
Nakon svega izloženog smatram da je za utvrđivanje porijekla bratstva najbliža ova p r e t p o s t a v k a!
Preci Braunovića su pripadali nekom slovenskom ili sloveno- srpskom plemenu i mogli su imati svoju užu rodovsku grupu, odnosno bratstvo koje se zajedno sa većim grupama bratstava, kretala sa sjevera, vjerovatno iz Polablja (Baltik) prema jugu do Crnog Mora i posle raspada avarsko slovenskog saveza, naseljavala na jug i jugozapad Balkanskog poluostrva. Sloveni, u grupama svojih plemena nastavljaju naseljeničko kretanje, započeto sa sjevera, slamanjem otpora preostalog starosjedelačkog, makar i srodničkog stanovništva. Prirodno je bilo da su se o izboru mjesta naseljenja počele brinuti manje zajednice.
Preci Braunovića, kao pripadnici jednog bratstva, u suštini ratničke borbene grupe- Brauni, kao i sve druge formacije imali su starješinu, vođu, čelnika, ili kako ga god danas nazvali. U to vrijeme je logično da je mogao nositi najsvježije ime vođe (iz avarsko slovenskog saveza) i to ime je moglo biti Braun. To ime je složenica iz slovenskog i staroturskog-avarskog jezika (koji nije isti sa turskim osmanlijskim jezikom). Osnova imena je slovenski glagol » BRATI» koji znači BORITI se. Osnova je dakle BRA. Nastavak čini avarska-staroturska riječ» UN» koja označavaČOVJEKA. Na čelu borbene grupe koja se mogla «legitimisati» kao Brauni, ali nije morala, svakako je logično da je čelnik nosio još uvijek naziv Braun, pogotovu ako su i na odabranom naselištu morali silom savladati otpor. Sloveni tada nisu imali klasičnu vojnu organizaciju koja bi im krčila put za naseljavanje, što je u jednom kratkom periodu za posledicu imalo voćstvo Avara u ratnom savezu, kojih su se Sloveni prvom zgodnom prilikom riješili- kao što je veliki poraz Avara pod Carigradom 622.g. No i tada su sama bratstva, grupe bratstava ili saveza - plemena, stočarska u većini, ali i zemljoradnička, zaposijedala zemlju, mirno ili dokrajčujući eventualne pojedinačne otpore. Bilo bi možda previše slobodno postavljati tezu, ali to moram napomenuti, da su hercegovačka - crnogorska plemena pripadala Slovenima sa vojvodom Onogoštom i Ostrujem koji se 469 sreću na obalama Crnog Mora, te da su već u 5.v. bili predhodnica daljeg širenja Slovena po vrletima i župama područja današnje Hercegovine i Crne Gore.Imenu Braun, po slovenskoj osnovi BRA od glagola brati (BORITI SE), bliska su brojna slovensko srpska –crnogorska imena, pa i šire među Slovenima, kao: BRA-ni-slav, Branko, Brajko, Brajuško, Brajan, Branoje i mnoga druga. A prema nastavku «UN» bliska su imena, svakako ili prezimena: Rad-UN, Radunović, Milun, Milunović, Veljun, kod drugih Vladun, Bahun i mnoga druga.
Prema nastavku UN slični su i toponimi:Medun, Dobrun, Gostun, Bratunac, Motovun.
Interesantno je istaći da je Medun slovenski naziv za naselje –tvrđavu koja se prije, za vrijeme keltsko ilirske grupe plemena Japoda, čiji je jedno vrijeme Medun bio glavni grad, zvao Metulum, Rimljani ga zvaše Medion. Mijenjali su se uglavnom nastavci, sve do nastavka UN. Za Stradun, ulicu u Dubrovniku koja je i danas mala „ strada“ za ljude, strada-un, saobraćajnica, cesta, zapravo šetalište samo za ljude i nije za tovare, mazge, mule i zaprege, korišten je latinnizovani naziv strada i avarski nastavak un-čovjek. Da li samo avarski ili je to bio već udomaćeni nastavak oznake za čovjeka koji se široko koristio .
U «Istoriji Crne Gore», Naučno djelo Beograd, 1967.g. drugi dio, strana 285. objašnjenje naziva KATUN potvrđuje moju predpostavku. Citiram: »Katun u mongolskom znači logor, to jest društvena jedinica drugog stupnja, pet do šest šatora-jurta. Prema staroturskom rječniku Muhameda Kašgarija iz 11.vijeka, prvi dio riječi KAT znači blizina, prisustvo, dok sufiks UN označava čovjeka, te katun znači –ljudi koji stanuju u blitini, to jest logor. Isto značenje ima i u srednje grčkom, gdje je moglo dospjeti istim putem kao u srpski, ili rumunski-katum. Da termin nije osmanlijskog porijekla svjedoči toponim katun kod Biograda na moru koji se pominje 1059.g. i brojno pominjanje komes katuni u dubrovačkim dokumentima». Završen citat.
Dakle, preci Braunovića, bratstvo –zajednica Braun (Brauni), sa starješinom Braun(om) u svom naseljavanju, (mijenjanju staništa), milom ili silom-kako gdje, polako su napredovali vjerovatno sa sjevera do Crnog mora, pa južnim dijelom Balkana, možda i preko današnje Albanije i Skadra (vjerovatno glavnog grada slovensko – srpske zajednice), gdje su živjeli određeni period , da bi se zatim premjestili do Kuča, gdje su se zadržali dovoljno dugo, da ostave pomen u predanju, a zatim su se sa ispošćenih pašnjaka u 13.v. spustili u Donju Moraču. U Kučima su boravili vjerovatno istorijski kratko, pa se za Kuče vežu tek sporadično, po korijenima, a deklarišu se kao pripadnici plemena Morača, a tu od 14. vijeka kao bratstvo i nose prezime Braunović. Vjerovatno su u Kučima ili prije primili hrišćanstvo i slavili zaštitnika Svetog Nikolu, a u Morači izgradili crkvu posvećenu svom svecu, koja je kasnije, 1252.g. ušla u sastav Manastira Morača (nije bilo poznato da su se male bogomolje, kao danas, rušile da bi se izgradile veće, već se to radilo prigrađivanjem). Svjestan sam činjenice da naredna istraživanja mogu narušiti moju tezu pronalaskom toponima Braunović u području polabsko poljsko baltičkog staništa

S L A V E
Braunovići slave Aranđelov dan i Nikolj dan. Druga bratstva nastala od Braunovoća direktno ili posredno slave Aranđelov dan. Neki prislužuju Nikolj dan, a neki ne, a da li ima neko ko prislužuje nekom drugom svecu nije mi poznato.
U predanju se kaže da su Braunovići u Moraču donijeli slsvu Nikolj dan, ali kasnije po dolasku vojvode Bogića i znatnog umnožavanja kuća-domova u moračkim selima i Prekobrđu, zaseoku Ulica, crkvene starješine su im savjetovali da kao glavnu slavu prihvate Aranđelov dan, koji je vjerovatno postao zajednička seoska slava, da bi lakše podnijeli troškove, a da Nikolj dan poslužuju u krugu porodice i najbližih, jer je u tom vremenu bilo teže spremiti se za posnu slavu. Mislim da tu može biti i drugih primjesa i da je Bogić sa svojom stočarskom družinom ne samo p r e s l o j i o (Đurđev) mala starosjedelačka bratstva, već ih je sve skupa i „preslavio“ uvodeći svoju slavu Aranđelov dan kao zajedničku seosku slavu. I danas se u raznim srpskim krajevima slave seoske slave, ne baš isto kao ranije sa domaćinskim trpezama kod crkve, gdje se postavljalo jelo, na stolovima, soframa, strukama i primali gosti i čestitanja. Vjerovatno Braunovićima nije mnogo smetalo uvođenje zajedničke seoske slave jer su i dalje dolazeći lijepom Manastiru Morači, izgrađenom 1252.g. bili kod svoje zadužbine Nikoljske crkve koja je ušla u sastav manastira, a u porodičnom krugu su prisluživali Svetom Nikoli.


K O R I J E N I I S T A B L O
U vremenu boravka Braunovića u Kučima, u predanju koje neki prihvataju,( to predanje do mene je došlo od strica Tome), prve pretke koji se pominju smatram korijenima bratstva, pa bilo da počinju sa rodonačelnikom Braunom, što možda ne bi trbalo biti sporno, ali je Toma govorio da se on zvao Vuk. Zatim se pominju Jovan, pa Ivan, što opet može biti sukob istočne i za padne varijante oko istog imena, odnosno lica, ali ne mora.
Kraj boravka u Kuččima i preseljenje u Moraču vezujem za Ozriju (prvog) Brauna,(a neki opet kažu za Brauna i sina mu Ozriju, dok treći pominju samo Brauna i brata mu Mihajla). To stvara zabunu koga je Bogić-vojvoda zatekao u Morači. Najbliže je istini, po meni, da je zatekao drugog po redu Ozriju Braunovića i to već starog.
Ja svrstavam u korijene bratstva sve njih izuzev Ozrije, za života u Kučima jer se još ne može govoriti o stablu i redu po pasovima. Ozrija je preseljenjem u Moraču postao nosilac stabla.
Radula 1400.g. Raiča 1441.g. Radivoja 1475.g.,svi iz Morače, Toma je redao u direktnom naslednom redu. Od drugog Ozrije, po redu, Braunovića - Moračanina, sina Radivojevog sa približnom sigurnošću mogu se redati naši preci po koljenima (pasovima), a od Janka s početka 18. vijeka sasvim tačno.(Prvo pominjanje imena, radi lakšeg praćenja, a ne po značaju, nosiće oznaku prvi, drugo – drugi i tako redom, do prvog razgranjavanja).
Rodoslovna ljestvica – stablo:
Sin > otac > đed –>prađed > čukunđed > navrnđed > kurđel > askurđel > kurđup > kurebalo > sukurdov > surdepač –> kurajber.
Sin dakle ima 12 predaka po posebnim nazivima. Trinaesti i dalje nemaju imena (možda zbog sujevjerja da se zbog baksuzluka tog broja ne bi prekinulo stablo.
Babe slijede đedove: prađed i prababa i tako dalje preko kurelebale i surdepače do kurajbere!

PREDANJE PO TOMI MILISAVLJEVOM –PREČIŠĆENO PO DRAGOJU R. BRAUNOVIĆU
K O R I J E N I

BRAUN, VUK, JOVAN (prvi), IVAN( prvi)- Kuči

PORODIČNO STABLO

1. OZRIJA (prvi) BRAUN - BRAUNOVIĆ -Kuči pa Morača, vjerovatno 13. vijek
2. RADULE (prvi) Morača zapis1400.g.)
3. RAIČ Morača (bila bilješka u Manastiru Morača za 1441.g.)
4. RADIVOJE (prvi) Morača zapis 1475.g.)
5. OZRIJA (drugi) BRAUNOVIĆ Morača početak 16. vijeka.
6. RAIČ (drugi) 16. vijek.
7. RADIVOJE (drugi) 16/17. vijek. (Seoba brata Mijajla- u Prijeloge)
8. MATIJA 17. vijek.
9. DMITAR 17.v.
10. RADULE (drugi) 17.v.
11. JOVAN 17/18. v.
12. JANKO(prvi) 1725. g. (UDAR NA TRNJINE!)
13. M A R K O 18. vijek.
14. RADOVAN - 14.B.brat JANKO – Prvo grananje stabla.
15. DRAGOJE (prvi).... oko 18/19.vijek.
16. IVAN (drugi) Morača, upokojen 1900.g.
17. MILISAV 1849.g. Morača do 1924. g. pa RADULIĆI, počivši od 1934.g.
18. RADIVOJE (treći)..1898-14.02.1942..g- Morača do 1924.g. pa Radulići,
19. DRAGOJE (drugi) 1941.g. Radulići do 1961.g.pa Slatina kod Banje Luke.
Ovo je uglavnom približno isto stablo koje mi je „u pero diktirao“ moj stric Toma i o kojem smo često raspravljali. Nakon mojih mnogih provjera, konsultovanja i lutanja vratio sam se njemu, kao najvjerodostojnijem.
Dodat ću još dva koljena, svakako muška- mog mlađeg sina Igora i unuka Nikolu.
20. IGOR 21. NIKOLA
Pokušao sam usaglasiti neke različite verzije: (Dobričanin, predanja po Tomi, predanja Mihailovića i rodoslov po Drašku). Prihvatio sam da je prvi korijen bratstva bio Braun, starješina bratstva, a mogao je imati upravo to ime,ili ime Vuk. Nisam mogao prihvatiti pretpostavku da je, po Drašku, rodonačelnik bio Oskar, pa to prešlo u Ozrija jer nema ni jezičkih niti drugih elemenata. Ozrija je po literaturi o imenima i prezimenima koje sam konsultovao ime po bogu Ozirisu, ili po glagolu ozreti, što predstavlja stanje žita u početku zrenja, a nekad je značilo i osmotriti. Ozrija ili Ozro nije neuobičajeno ime starih vremena i pominje se kod Ozrinića, kao rodonačelnik plemena. Nisam prihvatio Brajana iz 1485, iz sela Radan za rodonačelnika, po Joksimovićevoj predpostavci, a razloge sam već naveo – tada je bratstvo Braunovića ve bilo brojno – u Morači.
Nisam prihvatio Dobričaninovu verziju o Mihailu. Mihailov odlazak bio je mnogo kasnije, a po predanju nije bio uslovljen samo silom već i bratskim pozivom kuma (sa kojim se mogao sretati u četovanju) da dođe na bolje, njegovo, (bez naslednika i bez zeta domazeta) imanje. Taj odlazak Toma je pominjao uz Radivoja, pa je on brat ili sin Radivoja (drugog).
P O B O Č N E G R A N E
Rodoslovna ljestvica – stablo:

Sin > otac > đed –>prađed > čukunđed > navrnđed > kurđel > askurđel > kurđup > kurebalo > sukurdov > surdepač –> kurajber.
Sin dakle ima 12 predaka po posebnim nazivima. Trinaesti i dalje nemaju imena (možda zbog sujevjerja da se zbog baksuzluka tog broja ne bi prekinulo stablo.
Babe slijede đedove: prađed i prababa i tako dalje preko kurelebale i surdepače do kurajbere!

Najstarije, a ne zabilježene, pobočne grane su domaćini kuća Braunovića, iz vremena doseljavanja Bogićeva (iz jedne od kuća Braunovića Bogić je „posudio“vatru). Ali o njima predanje ništa dalje ne govori, pa ili su do Raiča Ozrijinog iz 16. v. ili nešto kasnije ostali bez muških potomaka bilo rađanjem, bilo u bitkama, ili su u pitanju seobe, kao što je pominjanje Petra za kojeg se vezuje Bišće, ili Birač i Nenadovići.
Moje najbliže pobočne grane su moja braća i sestre.
Moj otac Radivoje i majka Mioljka porodili su, osim mene, kao najmlađe dijete i: Jelena -Keka, Julka-Lutka, Dragoljub-Lale, Miroljubka-Mira, Grozdana-Groja, Ratimir-Rato.
Moja pobočna grana samo po majci je i Jovanka, udata Bosić.
O mojoj braći i sestrama, te granama njihovog stabla navešću najosnovnije rodoslovne podatke.
JELENA, - udata za Gruja Glišića
JULKA, - udata za Milića Jevrića, imaju Panta (Duško), Časlav(Čajo) i Slobodanaka (Račić).
DRAGOLJUB, - oženjen Ružom Lutovac, imaju Simonidu (Micu) Furtula, Kseniju (Senu) Đorđević, Radojka (Beba), Dragica (Bana) Sekulović i sina Radivoja Braunovića. Radivoje ima sina Jovana.
MIROLJUBKA, - udata za Nenada Mikića, imaju Aleksandra(Bucka), a Bucko ima Mihaela i. Svi žive u Parizu.
GROZDANA, - udata za Blagoja Radovića, imaju Snježanu (Snježu), Miladina(Miška) i Mileniju(Nenu) Popović.
RATIMIR, - oženjen Olgom (Oljom) Pavićević, imaju Nebojšu i Natašu, udatu Kozomara. Nebojša ima sinove.
Ja i ostala Radivojeva i Mijoljkina djeca imamo sestru po majci JOVANKU Rabrenović, udatu Bosić, ima ćerku Anku i sina Željka..
Svima njima (braći i sestrama) najbliža pobočna grana sam ja DRAGOJE (autor).
Najbliže pobočne grane mome ocu Radivoju Milisavljevom su njegova braća Milutin i Toma.
Najstariji stric MILUTIN, sa prvom ženom Anđom imao je 1) Nikolu, 2), Đuru, 3) Branka i 4) Milevu Mikić, svi rođeni u Americi, pa doselili u Raduliće. Sa drugom Ženom Milosavom imao je 5) Ivana, 6) Ivanku, 7) Milana, 8) Dušanku-Du(s,š)u, i 9) Grgura-Šale-Grga
1) NIKOLA: Gradimir, Jerina, Natalija, Borka.
2) ĐURO: Jovanka, Vujica, Božidar, Radovan, Novica, Branko.
5) IVAN: Divna i Predrag.
7) MILAN: Paulina Božović, Vesna Drobnjak, Batrić, Darko, Vera, Boško, Milutin.
4) Mileva Mikić: Predrag.
8. Dušanka (Bajović): Lenka Bajović, Biljana Lutovac i Branimir Braunović, po djevojačkom prezimenu Dušanke.
9. GRGUR: Gorica
Moj drugi stric TOMA, stariji brat mog oca imao je sina Draška i kćeri Milušu(udatu za Miletu Radović) i Mioljku,(udatu za Svetislava – Tićo - Radović).
DRAŠKO(1) Radmilo i Ljiljana (Kika);
RADMILO: Draško i Lidija.
Imao sam očevu sestru, tetku Jovanu udatu za Peka Vukotića, koji ima sinove Dušana i Milana. Druga tetka Milena bila je udata u Karadžiće za Novaka i nisu imali muških potomaka. To su prve „odive“koje se pamte i pominju u predanju-(udate Braunovićke).
Moj đed Milisav Ivanov imao je brata Milića, njemu najbližu pobočnu granu, a Milić je imao sina Pavića koji je otišao u Ameriku i tamo izgleda promijenio ime i prezime u Petar Brajan. Taj Petar je imao sina Roberta.
Moj prađed IVAN (drugi) imao braću: Radovana i Vuksana, pa su to njemu najbliže pobočne grane.
RADOVAN je imao Savića, a Savić Milenka,Mihaila, Radula i Petka, od kojih izgleda samo Petko ima Zvonka i Vojislava..Zvonko ima Slobodana, a Vojislav Zorana i Gorana.
VUKSAN je imao: Čubra, Kenja i Radoja; Kenjo je imao Ćetka, Malina, Mata i Iliju; a Radoje je imao Gavra i Đura.
Ćetko Kenjov je imao Vojina, Batrića i Vučića., Vojin Ćetkov ima Tomislava i Momčila, a Momčilo Severina. Batrić Ćetkov ima Miloša a Miloš Dragana.
Malin Kenjov ima Dušana, a Dušan Miliku i Miliju. Milika Dušanov ima Blaža, Miroslava i Ivana. Milija Dušanov ima Dušana.
Mato Kenjov je imao Miletu i Boža, a Mileta:Velimira, Milovana, Dragoljuba, Branka, Vukmira i Zorana. Božo ima Milutina.
Ilija Kenjov ima svetozara, a Svetozar Novaka.
Gavro, sin Radoja Vuksanovog imao je Milorada i Svetozara.
Milorad Gavrov imao je Dragoljuba, Dragoljub ima Milorada.
Svetozar Gavrov ima Vuksana, Vukmana i Rajka.
Moj šukunđed Dragoje (prvi) nije imao novih pobočnih grana jer je bio jedinac. Za njega je najbliža pobočna grana ostao brat njegovog oca, a mog navrnđeda Radovana Markovog. Taj predak, Janko Markov je na čelu prve zabilježene pobočne grane za sve moje direktne pretke, za mene i moje potomke.

JANKO drugi MARKOV– najstarija je pobočna grana za sve direktne (moje) potomke od RADOVANA (prvog).
JANKO >NOVAK>1 SAVO, 2 MILOVAN
1. SAVO>*Noko i VASO> Zejo>Jakov >Luka i Drago.
LUKA> Milutin i MIODRAG> Novo i Novak
*NOKO>Marko i Mitar**........................
MITAR**>MIODRAG> MILENKO
MARKO treći > a.Savo, B.Jovan i c. Mihailo

a.SAVO> RADOMIR

B.JOVAN>DragišaMiroslav c.MIHAILO> Miladin, Miodrag, Slobodan

2. MILOVAN je imao A.Neđeljka i B.Miloša.
A.NEĐELJKO> STEVAN> Petar i Zorić.
PETAR> VLADIMIR>
ZORIĆ> Slobodan, Višeslav, Milorad, Momčilo, Željko.
B.MILOŠ> Ba.Jagoš,BB.Milovan i Bc.Vujadin.
Ba. JAGOŠ> VUČKO> Vučeta i Slobodan.
VUČETA> Jovan, Branko i VUKO>
SLOBODAN>
BB. MILOVAN>Novak
NOVAK>Milan, Danilo, Momčilo, Dušan.
MILAN> Milovan
DANILO> Svetozar i Žarko.
MOMČILO> Saša.
DUŠAN> Nebojša.
Bc.VUJADIN> Bajo, Vučeta, Vukašin, Milika.
BAJO> VUKMAN>Saša.
VUČETA> Borislav i Miomir.
VUKAŠIN> Zoran i Momčilo.
MILIKA> Dragan i Zvonko.

Poaci o rodoslovnom stablu pobočnih grana koje su nastale po Janku Markovom, to jest po bratu mog direktnog pretka Radovana unio sam koliko sam imao i neke su grane nedovršene, ali ih je lako dovršiti ako su najmlađe generacije zainteresovane, naravno svaka za sebe ili u saradnji.Pobočne grane koje su se „ugasile“ prije 1994.g. zbog nepostojanja muškog potomka nijesam obrađivao.

Napominjem da sam za pobočne grane koristio, selektivno, i podatke koje mi je mi je dostavio i Grgur Milutinov, a za najsvježije ažuriranje sarađivao sam sa Vladimirom Petrovim i Radivojem Dragoljubovim (Braunovićima).
Najbliže pobočne grane obradio sam detaljno.
NAJMLAĐE POTOMKE MALOLJETNE SAM IZOSTAVLJAO



P R E B I V A L I Š T A I IZDVOJENA BRATSTVA
Prije Morače, prebivalište Braunovića bilo je, po Tomi, u Beziovu u Kučima., negdje do početka 13. vijeka, pa se kaže da su Braunovići porijeklom iz Kuča, a da pripadaju plemenu Donjo - Moračani. Dakle, prva, za sad, poznata selidba bila je preseljenje u Moraču. Ona je bila sa najvećim posledicama- niko od bratstva nije ostao u staroj postojbini, Kučima.
Druga seoba bila je pojedinačno preseljenje Mijaila (Mihajla) sa sinom Radunom u 17.v. na lijevu obalu Lima, pod planinom Bjelasicom u selo Prijeloge, između Bijelog Polja i Berana. Mijailovo preseljenje je dalo je novo prezime po Mijailu (Mihajlu) – Mihajlovići, čiji je rodonačelnik mlađi sin Dragić. Potomci Raduna Mihailovog Braunovića uz igru sudbine, dali su još tri nova prezimena- Mirosavljeviće, Femiće i Stanojeviće.
Naime, Radunov sin Stanoje, otišao je u Jagodinu , tamo se oženio i nastalo je prezime Stanojevići, koji i danas tamo žive. Drugi Radunov sin bio je oženjen Femijom i živjeli su nedaleko od Prijeloga u selu Femića Krš iznad Lima. Imali su 2. sina Taj Radunov sin otišao je da posjeti brata u Jagodini i po predanju izgubio je život u putu. Femija se preudala za Bukumiru i porodili su 2. sina. No i Bukumira je umro pa je Femija sama othranila sinove iz oba braka koji su se prozvali Femići. Femići od Bukumire dobili su posjed u Gornjem Kršu, a tada još uvijek Braunovići, pa zatim Femići dobili su Donji Krš i rođaci su nam.
Treći Radunov sin oženio se Mirosavom, sestrom nekog popa Rada sa Lopata i odeslio se u Podvrh u pravcu Sjenice, ali je umro mlad, a Mirosava je odhranila svoje sinove i oni su se prozvali Mirosavljevići.Sva ova nova bratstva manje ili više znaju da potiču od Braunovića, a nekad su se izuzev Stanojevića i grupno i pojedinačno obilazili i sastajali.
Po pisanju Draška Tominog Braunovića, u rodoslovu koji je sastavljen iz više separata, jedan naš predak Petar Radivojev je krajem 16.v. ili početkom 17.v.odselio za Bišče ili Birač, pa nakon generacijskog putovanja do Valjeva u Brankovini dobilo se bratstvo i prezime Nenadovići. Draško ističe da je ovaj dio predanja najkasnije ušao u predanje o Braunovićima nakon susreta generala Sime Nenadovića sa mojim djedom Milisavom Braunovićem, na obilježavanju bitke na Vučijem dolu 1876.g, kad je Sima to ispričao Milisavu i raspitivao se o Morači, tako detaljno da Milisav nije imao razloga da mu ne vjeruje. Meni Toma o tome nije pričao. To bi moglo biti treće preseljenje Braunovića, ali i ono je kao i drugo rezultiralo novim prezimenom.Međutim ovaj dio niko nije provjeravao, da li možda kod Nenadovića postoje nekakvi zapisi i predanja.
Ttreće preseljenje, po mojoj liniji, izvršio je moj đed Milisav, sa sinovima Milutinom, Tomom i Radivojem 1924.g. u selo Raduliće na desnoj strani Lima, na pola puta između Bijelog Polja i Berana.U tom periodu, a i kasnije, su se vršila i preseljenja iz drugih Braunovića, mojih pobočnih grana, koja su nastavljena do danas, pa ih je teško i identifikovati i redati.
Četvrto preseljenje, po mojoj direktnoj liniji izvršio sam ja, autor ovog rodoslova, Dragoje Radivojev Braunović, 1961.g. u Slatinu - Slatina kod Banja Luke,odlučivši da se poslije završetka gimnazije 1959/60 i zaposlenja u Slatini tu i tajno nastanim. U Baljaluku se doselio i moj brat Ratimir, a od ranije tu živi moja sestra Jelena Glišić. Kad se pojave i rodoslovi drugih Braunovića, vidjeće se sva dosadašnja preseljenja i staništa, a ona će biti brojna, ne samo na teritoriji bivše Jugoslavije, već i šire.


* L E G E N D E I B I O G R A F I J E *

LEGENDA O PSOGLAVI I RADIVOJU IZ 1475.G.

Legendu navodim kako sam je od Tome zabilježio.
U Kosu Podbrdskome, postoji greben Psoglav, koji je dobio ime po Psoglavi iz ove legende. U podnožju postoje livade koje se zovu Tatarišta. Na tom prostoru, po legendi, dva Moračanina su „statarili sedam turskih zulumćara“ (izraz statariti ostao je kao objašnjenje grubog tatarskog obračuna i znači isjeći na komade“) U šume oko grebena dolutala je jedna Psoglava, sumanuta žena , koja je živjela kao zvijer. Psoglava je došla na Glogovik gdje su živjeli Braunovići. Tu je zatekla ženu koja je žnjela žito, a u hladu je bilo dijete u kolijevci. Psoglava ugleda kolijevku i upita ženu: «Jeli ti djete muško ili žensko?» - Muško – odgovorila je žena. – hoću da ga vidim- reče Psoglava i priđe kolijevci. Majka u strahu potrča da brani, ali snažno čudovište ščepa dijete i otrča sa njim ka klisuri Suvodolskog potoka, a majka ostade na njivi kukajući. Čujući kuknjavu dotrči otac djeteta, Radivoje, koji je malo dalje kosio livadu..Kad je saznao šta se desilo, potrčao je u potjeru za čudovištem i vidio da pod pećimom gori vatra. Prišao je bliže pa je vidio i kotao na vatri, a u kotlu je Psoglava kuvala svoj ulovljeni ručak. Sjedila je pored vatre sa dojkama prekrštenim i preko ramena unakrst prebačenim.Pjevala je pjesmu: „Sretna lovka u lov pošla, još sretnija u dom došla“. Radivoje opali pušku a Psoglava, smrtno pogođena na prijekrst dojki, dohvati kotao, istrese dijete i pobježe tužeći:» U jad lovka u lov pošla, a jadnija u dom došla». I tako kukajući stigla je u pećinu u Jelašje. Radivoje je pratio krvavi, kao čađ čađavi trag i vidio da je izdahnula. Taj predio se onda nazvao Čađavice.Uzeo je kotao i poklonio ga Moračkom manastiru. Ovu legendu, nešto drugačije navodi i Dobričanin.
Legendu pominje i Mihailo Lalić u romanu Ratna sreća, u odjeljku Priče i imena, vezuje je za Moraču, ali ne pominje Radivoja, niti Braunoviće. Lalić, nesporno značajan književnik, nije mogao da prikrije plemensku surevnjivost i sarkastično, kvazi humanistički, zanemarujući u legendi motiv roditeljske boli, dužnosti odbrane potomstva, kaže kako su u Morači «ubili Psoglavu, koju su optužili za ljudožderstvo i opljačkali joj neki kotao». Motiv mu je pretpostavka, dokaziva isto toliko koliko i legenda:- proganjanje zaostalog pripadnika plemena Goljemadi—Velike Gubice, koji su imali nasledan prognosticizam- veoma dugačku i isturenu donju vilicu sa bradom, te da su svuda u Evropi bili proganjani i uništavani.
Pričajući mi ovu legendu, stric Toma nije pominjao logorovanje tatarske vojske, koje pominje Dobričanin., a. izraz statariti može se i danas čuti u nekim krajevima Crne Gore, makar i veoma rijetko..O svrstavanju Psoglave među pripadnike bilo kojeg naroda ili plemena nije govorio. Više se sticao utisak da je to podivljali ,odmetnuti fizički i umni degenerik ženskog roda. Ime Radivoje se niže u rodoslovnom stablu do mog sinovca Radivoja Dragoljubova četvrti put. Ne zna se da li je legenda vezana najranije za Radivoja sa početka 17.vijeka ili ranije za Radivoja iz 1475.g. Legenda po Tomi daje drugačiju verziju nekih naziva po Prekobrđu, u odnosu na Dobričanina.


( BRAUN, VUK, JOVAN, IVAN)
Vuk Braun ili Braun Vuk. Često je Toma od svih imena naših korijena za Vuka i Ozriju znao vezivati prezime Braun. Da li je postojalo i lično ime Braun, Toma nije razmatrao. To je moglo biti prije formiranja usmenog predanja koje se počelo prenositi sa koljena na koljeno. Vuk, ili Vuk Braun bio je za njega rodonačelnik našeg bratstva i živio je u Kučima. Ne samo da ga je isticao kao starješinu bratstva, već je isticao da je bio priznat i šire. Naše pretke (koje ja svrstah u korijene) Jovana, Ivana, kao i prvog Ozriju redao je u direktnoj rodoslovnoj vezi od Vuka. Toma je isticao da su Braunovići, posle preseljenja u Moraču, još dugo, dok god su uslovi dozvoljavali održavali vezu sa Kučima, odlazili na katune u Kuče sve do vremena Lala Drekalovog, po kome su se kasnije prozvali Drekalovići. To je potkrepljivao predanjem kako su pred jednu zimu Turci pogrešno pretpostavili da su na katunu ovce Drekalove i Braunovića, te da ih čuvaju Lale Drekalov i jedan od Braunovića, pa su napali na ovce. Međutim, tu nisu bile Braunovića već ovce bega Lisičića i njegov sin sa Lalom. U borbi je poginuo begov sin. Od tada su Braunovići prekinuli i povremena pašarenja po Kučima.Po striko Tominom kazivanju bilo je to u mladosti potomaka prvog Ozrie. Neki su na osnovu ovog predanja pogrešno predpostavljali zajesničko srodstvo Braunovića i Drekalovića. A neki čak i da su Braunovići od Drekalovića, što je besmislica jer se Drekalovići ,po Lalu Drekalovom pojavljuju mnogo kasnije poslije dolaska Braunovića u Moraču.
OZRIJA (PRVI)
To je prvi predak kojim počinje stablo. Živio je u Kučima i preselio u Moraču. Moguće je da je u Moraču došao prije zidanja Manastira Morača i da su Braunovići podigli malu crkvu Svetog Nikole, koja nije porušena prilikom zidanja manastira već je ušla sačuvana u njegov kompleks. Vjerovatno su Braunovići hrišćanstvo primili u Kučima, ili ranije, na dan Sv. Nikole i tu slavu donijeli u Moraču.
O Z R I J A BRAUN(OVIĆ)-MORAČANIN
Radi se o drugom po redu Ozriji, po pretpostavci iz 16.v.. Toma ga stavlja kao sina Radivojevog iz 1475.g. Ozrija je bio knez knežine Prekobrđe u Donjoj Morači i već je bio starac kad je vojvoda Bogić doselio, ali iz predanja se stiče utisak da su se poznavali ili sa pašarenja Braunovića po Kučima, ili sa Bogićevih ranijih zimovnika u Morači, ili zajedničkog četovanja i ratovanja. U predanjima i drugih bratstava ističe se da ga je Bogić cijenio, pitao za savjete pri vršenju vojvodskih poslova u odbrani, a i sinovi su im se družili.Ozrija je poginuo u borbi sa Turskom vojskom u odbrani Manastira Morače.
Sa njim vjerovatno počinje slava Aranđelov dan, a Nikolj dan se prislužuje.
RAIČ OZRIJIN vjerovatno iz 1530g.
Predanje kaže da je Raič drugovao sa Bogićevim sinom Rakočem, te da su zajedno četovali protiv Turaka. Raič je imao pse Viskova i šarova. Psi su u borbi uvijek napadali jedan s prednje, a drugi sa zadnje strane . Turci su govorili da bi lako neopaženo ušli u Moraču da nije Rakoča i njegovog druga Raiča sa svoja dva psa. Mnogi Braunovići su
još dugo sve svoje dobre pse nazivali Viskov, pa smo i mi u Radulićima , u vrijeme mog djetinjstva imali Viskova koji je stradao u borbi sa čoporom vukova.
JANKO iz 1725.g.
Janko je u jednoj borbi sa Turcima iskoristio poznavanje trubnih znakova turske vojske, pa je koristeći maglu zasvirao komandu: Na lijevo! Na lijevo.! Na lijevo.....!
Tako je tursku vojsku, kojoj je bio nepoznat teren, naveo niz litice, pa je grdno poražena i izginula što od pada niz litice, što od crnogorskog udara s boka i začelja. O tome je u predanju ostala pjesma:
A z a t r u b i Matijašev Janko
Nalijevo obrnite Turci
E piličnik od vas ostat neće
A za dušu starca Matijaša.
U zbirci pjesama Ogledalo srpsko, sakupljač pjesme «Udar na Trnjine 1725.g.» kaže:
Al zavika Matijašev Janko:
Na lijevo obrnite Turci ...........
Autor je negdje čuo pjesmu i nije je dobro zabilježio (zavika). Još gore je što komentator misli da Janko pomaže Turcima. Janko se tako u stvari osvetio za pogibiju šukunđeda Matije u borbi sa Turcima. Piličnik znači komadić..
Neodgovornošću sakupljača, a posebno komentatora oskrnavljen je lik junaka i unakažena jedna lijepa ratna varka.Rastao sam sa ovom pjesmom, često je Toma pjevušio i u zadnjem stihu ponekad izgovarao đeda umjesto starca.
DRAGOJE Radovanov
Prema podacima iz rodoslovnih bilješki Draška T. Braunovića, naš predak Dragoje Radovanov i njegov brat Novak učestvovali su u bitci na Suvodolu, kada je jedan broj Moračana otišao u pomoć Karađorđu u Prvom srpskom ustanku.
MILISAV 1849-1934.g.
Đed Milisav je bio učesnik mnogih bitaka za slobodu Crne Gore. Učesnik je čuvene
Bitke na Vučjem Dolu 1876.g. U Prvom balkanskom ratu, na Skadru je ranjen u lijevu ruku .U borbi za oslobođenje Bara ušao je prvi i istakao crnogorsku zastavu, zbog čega ga je 1913.g. Kralj Nikola odlikovao Ordenom Aleksandra Nevskog i «dodijelio» 50 rala zemlje u Baru. Umro je 1934.g. sa uvjerenjem da mu orden i rješenje o zemlji nisu uručeni samo zbog brzog izbijanja Prvog svjetskog rata i zabrane povratka Kralju Nikoli u novostvorenu Kraljevinu Srba Hrvata i Slovenaca, a ne možda i zbog kraljevog manira praznih obećanja, kako ga još neki predstavljaju. Desila se još jedna tragikomedija u srpskim odnosima, da je unuk-Aleksandar Karađorđević zabranio đedu da dođe iz izbjeglištva u sopstvenu državu zato što nije priznao gašenje svoje dinastije! Istina je da se jedan dio Crnogoraca pobunio i podržao Nikolu u borbi proti gašenja Crne Gore,kao samostalne države i organizovali su komitske borbe. Istina je i da je Kralj Aleksandar brojnim Hrvatima i Slovencima priznao činove stečene u neprijateljskoj austriskoj vojsci, koje su obezbjeđivale prinadležnosti, a pripadnicima savezničke Crnogorske vojske zaboravio sve zasluge i sva prava,i Prvi balkanski rat i oslobađanje Peći i Đakovice, i borbu Crnogorske vojske od Romanije do Mojkovca gdje su strašno izginuli i izranjavani,samo da bi omogućili povlačenje Srbijanske vojske u Grčku.
Pored učestvovanja u ratovima koje sam pomenuo đed Milisav je živio u vremenu kad se neprestano ratovalo.pa je mlad četujući likvidirao tri velika turska zulumćara. Zavjet je da se njihova imena javno ne ističu.Milisav je, po povratku sina Milutina iz Amerke, Tome iz ropstva u Tirolu i Radivoja iz ropstva u Nađmeđeru u Mađarskoj, napustio Moraču 1924.g. i preselio se u Raduliće na imanje koje su kupili od Kajabega koji je selio u Tursku.
Uz biografiju đeda Milisava navešću nekoliko najosnovnijih podataka o stričevima Milutinu i Tomi, i ako više nisu sa mnom u direktnoj rodoslovnoj liniji.


MILUTIN,najstariji Milisavljev sin je mlad poslan u Ameriku, negdje 1906.g. Teško se živjelo i običaj je bio da jedan od sinova odlazi u svijet, obično Ameriku da zaradi za svoju budućnost i da pomogne porodici da preživi u onda vrlo teškom ekonomskom vremenu. Porodica se zaduživala da isfinansira taj daleki put, pa je to bila ustvari porodična investicija tog vremena. Milutin je tamo radio po rudnicima i po šumama, a najviše se zadržao uAnakonda/Bute, Montana. Tamo se oženio i stekao porod. Smrt supruge koja je vodila brigu o brojnoj porodici onemogućila je Milutina da radi, a doživio je i saobraćajnu nesreću i sve više postajao invalid. Odlučio je da naplati osiguranje po invalidnosti odrekavši se penzije i vratio se u otadžbinu, novu državu Kraljevinu Jugoslaviju 1924.g.Kratko je boravio u Beranama, a onda sa ocem i braćom naselio u Raduliće. Malo je bio sposoban za obavljanje poljoprivrednih radova i bavio se pomalo stolarijom alatima koje je donoi iz Amerike. Donio je i zubarska kliješta kojima je vadio zube, jer je to u nuždi radio u Američkim planinama svojim drugovima drvosječama i rudarima, pa je to nužno pomaganje ljudima prešlo na neke njegove sinove i sinovce u Radulićima, skoro do kraja 20. vijeka.Kada je pričao o mnogim pronalascima i načinu života u Americi Raduljani mu nisu vjerovali da je to moguće. Pričao je da su ga tamo često zvali Majkl Braun.
TOMA, drugi Milisavljev sin, bio je učesnik 1.balkanskog i 1.svjetskog rata. Bio je više od 7 godina u vojsci Kralja Nikole kao artiljerijski podnarednik. U 1.balkanskom ratu u borbama za oslobođenje Bijelog Polja uništio je na brdu Obrovu tursku artiljerijsku bateriju .
U 1. svetskom ratu vojevao je do Glasinca, ali kad je pao Lovćenski front kojim je komandovao kraljev sin, a Kralj Nikola pošao za Francusku,pa Italiju, crnogorska Sandžačka vojska, pod komandom serdara Janka Vukotića se sa Romanije povukla do Mojkovca gdje je na Bojnoj njivi i Razvršju, (i ako je država Crna Gora praktično kapitulirala), pružena odsudna bitka protiv austro ugarskih snaga (53 landšturmska divizija, sastavljena uglavnom od vojnika iz Bosne, Hrvatske i Slovenije i austrijskih i mađarskih oficira) koje su žurile da presijeku povlačenje srbijanske vojske preko Albanije za Grčku. Potrošivši svu artiljerijsku municiju survao je top u kanjon Tare i ne znajući za ranjavanje mlađeg brata Radivoja koji je pripadao regrutnom bataljonu, Toma je pošao tog krvavog božićnjeg jutra 1916.g. po dubokom snijegu preko planina kući u Moraču. Tamo su ga dočekale austro ugarske okupatorske snage i odvele u ropstvo u logor u Tirolu, 4 godine gdje je mnogo propatio.U logoru u velikom snijegu, gladni i neodjeveni , sa vrlo simboličnom pomoći Crvenog krsta, koje su austrijske vlasti sprečavale, radovali su se proljećnom suncu i prvoj zelenoj travi koju su rukama kroz žicu popasli do gole zemlje svake godine, sve do raspada te monstuozne carevine. U 2.svjetskom ratu nije učestvovao zbog starosti i posle rata je živio sam sa svojom suprugom Vukosavom, uz nas, pomažući siročad svog brata Radivoja, koliko je mogao. Na samoću je bio primoran jer su mu kćeri bile prije rata udate, a sin Draško, učitelj, 1943.g. kao pripadnik komande četničke čete Jagoša Šćekića koja je uglavnom izbjegavala sukobe sa Partizanima, poslije kapitulacije Italije, bio je zarobljen od strane njemačke vojske i odveden u logor u Njemačku. Po oslobođenju se nije htio vratiti u, kako je govorio «komunističku državu» već je iz logora otišao u Ameriku. Toma je pod starost bio slijep dvadesetak godina bez supruge, pa su ga njegovali moja majka Mijoljka i moj brat Dragoljub sa porodicom. Kao čovjek koji mi je često i mnogo pričao o precima, zaslužan je i za ovaj rodoslov, a ne samo za pažnju i ljubav koju sam od njega imao. I dan danas u mojoj glavi odzvanjaju silne tužbalice koje sam slušao dok sam sa njim išao u sječu drva ili obavljao druge poslove. Tužio je za bratom Radivojem. Za sinovom, kako je govorio zlom sudbinom, nije tužio, da ga ne bi živog «kobio».
R A D I VO J E 1898—1942.
Moj otac Radivoje Milisavljev, rođen je u Prekobrđu u Morači. U Prvom svjetskom ratu u bici na Mojkovcu 1916.g. 6/7 januara, kao pripadnik regrutnog bataljona, na Bojnoj Njivi, teško je ranjen u stomak vatrom sa boka ili komadićem granate tako da je rasječena trbušna duplja. U snijegu dubokom do pojasa, na velikoj hladnoći uspio je da sam zavojem i svojim šalom spriječi ispadanje crijeva. Ležao je u dubokoj nesvijesti, u snijegu i na niskoj temperaturi, pa je sanitetsska služba pogriješila i izvijestila komandira da je Radivoje poginuo. Taj izvještaj je, vjerovatno, uzrok što su autori hronike Kolašin iz 1981.g., Radivoja svrstali u spisak poginulih. A sudbina je htjela drugačije. Kako je bitka na Mojkovcu bila poslednja bitka, ne samo Sandžačke vojske Serdara Janka Vukotića, već poslednja bitka Crne Gore, pa je nastupila kapitulacija i rasulo, mađarski sanitet kupio je svoje mrtve, a i ranjenike obje vojske. Sanitetski rezervni oficir, Mađar je primijetio da Radivoje daje znake života, pa je upućen u bolnicu, kasnije u logor u Nađmeđer u Mađarskoj. Na zahtjev oficira spasioca, raspoređen je kod njega na imanje, gdje se bavio voćarstvom. Dosta je poznavao i ljekovito bilje. Priča se da je gazda imao kćer jedinicu, Bužiku koja se u Radivoja zaljubila, te da ga je gazda htio priženiti. Po završetku rata 1919. Radivoje se vratio iz ropstva u novu državu, Kraljevinu SHS (Srba,Hrvata i Slovenaca). Gazda je Radivojevoj porodici poslao srebrni escajg na poklon, kao budućim prijateljima, smatrajući da će se Radivoje vratiti. Sudbina je opet htjela drugačije. Radivoje se nije vratio. Po preseljenju u Raduliće oženio se Mijoljkom Rabrenović, sestrom svojih ratnih drugova. Godine 1941. učestvuje u 13-to julskom ustanku u oslobađanju Berana i Bijelog Polja, kao član Demokratske partije i kao dobrovoljac-patriot. Nakon oslobođenja ova dva grada borbom svih ustanika, ustanička komanda sve starije šalje kući, a u oba grada ostavljaju samo posadne čete sastavljene od mladih ljudi. Radivoje se uključuje u teritorijalnu četu sela Radulića za odbranu kućnih pragova od nadošlog muslimanskog fundamentalizma. Italijanska fašistička vojska brzo ponovo preuzima gradove koristeći neslogu među ustaničkim vođstvom kojoj su uzrok bili začeci komunističke i monarhističke ideologije. Italijanske okupacione snage uspostavljaju veze sa kvinsliškim separatističko fundamentalističkim muslimanskim snagama Bihora, (Sandžaka) te formiraju Muslimansku miliciju pod svojom komandom. Muslimanska milicija, zajedno sa Balistima, ne samo da nas je protjerala sa ognjišta, nego mi je ubila oca Radivoja na Galačaru kod Zatona dok je sa četom branio zbjeg Raduljana. Onaj ko je to tačno saznao, a bilo je više verzija, nije ni meni htio reći ime ni u vrijeme pisanja ovog rodoslova, a nisam ni insistirao, jer smatram da bi krvna osveta iz prošlosti mogla da padne na pamet samo neljudima . Po očevoj smrti svu brigu oko nas sedmoro djece preuzela je majka. Živjelo se vrlo teško, a da u početku nije bilo pomoći ujaka Rabrenovića i strica Tome, te maminih zasluga u ratnoj pozadini i zasluga ujaka prvoboraca, ko zna ko bi od nas sedmoro preživio! I ako mlada, majka se nije preudala, jer ko bi preuzeo brigu oko sedmoro djece. Radivoje je ostao u lijepom sjećanju svih koji su ga poznavali. Nažalost, ja sam tada imao samo 11 mjeseci i nisam ga upamtio. Nikad, kao dječak, nisam plakao kad je stric Toma za njm tužio(naricao), jer nisam ni saznao šta je to otac.! Zato sam plakao pišući rodoslov oca i strica Tome, što nisam bio dorastao da učestvujem u njegovim tugovankama. Po narodnoj da nesreća nikad ne dolazi sama, Sreska komisija za ratnu štetu utvrđuje da je Radivoje civilna žrtva, jer teritorijalna četa nije bila regularna jedinica Narodno oslobodilačkog pokreta (14. februara 1942.g. u Bihoru vjerovatno nije bila regularna ni jedna!), utvrđuje ratnu štetu za gubitak života i izdržavanje sedmoro maloljetne djece, (koju nikad nismo naplatili i ako i danas čuvamo Rješenje!) čime gubimo pravo na dobijanje penzije ili stipendije. Ne samo to! Rat je odnio svu pokretnu imovinu Zadruge koju je otac bio formirao sa Danilom Pavlovićem, kuća je spaljena i razrušena. Kad smo se vratili iz izbjeglištva, živjeli smo u «savardaku» (piramida oblica pokrivena paprati), sve dok nova socijalistička vlast nije pomogla da nam se kao ratnoj siročadi napravi pristojan krov nad glavom (drugih ratnih siročadi u Radulićima nije ni bilo). Pored nenadoknadivog bola za ocem sve je to i u finansijskom pogledu bilo malo, jer je Radivoje pravio kuće od temelja do krova, bio napredan poljoprivrednik Još kao dijete pješice je išao iz Prekobrđa u Morači u školu u Kolašinu, a za vrijeme ropstva u Nađmeđeru usavršio je uzgoj i kalemljenje voća i nastavio biti jedan od naprednijih poljoprivrednika, redovno koristeći poljoprivredne časopise. Bio je aktivan i u Demokratskoj stranci. Od Radivojeva interesovanja za znanjem, preko Nikole Milutinovog, Draška Tominog, Jelene Radivojeve, do danas radi se o plejadi odličnih učenika.
SAŠA Dragojev(1963 – 1994)
Znam da nisam prvi u našem bratstvu i bratstvima koja su od nas postala koji je iskusio zlu sudbinu da priča o preminulom potomku koji je, opet u vremenu zlu ugradio život u temelje slobode svog naroda.
Ali ko će ispričati tu priču , ako neću ja. A zaslužio je da stane u red znamenitih predaka.
Saša je 1990.g. završio Medicinski fakultet u Banjaluci i počeo volonterski stažirati u Domu zdravlja Laktaši. Pri kraju staža 1991.g secesijom Slovenije pozvan je u ratnu jedinicu 16-ti puk, kasnije brigada, kao potporučnik, komandir pješadijskog voda, da bi kasnije bio prekomandovan u VMC u Banjaluci i odmah po tom u art. Raketnu brigadu, gdje je najveći dio bio jedini doktor, sve do obolijevanja, ma da je mogao otići, jer je kao državljanin i Crne Gore, po ocu i BiH po rođenju mogao napustiti BiH i na poziv tetke biti u Parizu, daleko od Jugoslavije koja se raspadala u krvi. On je odlučio da ostane i brani svoju rodnu kuću i grudu, sa svojim bratom Igorom, drugovima iz škole, sa studija, iz komšiluka.
Humanista po karakteru nije mogao odoljeti svim zvjerstvima koja su mu prolazila ispred očiju i preko sopstvenih ruku i krajem 1993.g razbolio se . Još ljeta 92.g. imao je jedan hirurški zahvat, ali nije na bolovanju ostao koliko je trebao, žurio je u jedinicu.
Sve su to znali i njegovi ratni drugovi i u njihovo ime, na poslednjem ispraćaju, pukovnik se sa tugom opraštao:
„Dragi Saša, za sve borce u brigadi bio si puno više od načelnika saniteta i ljekara, bio si brat, drug, saborac, dobar savjetnik i sapatnik u nevolji, bio si naš „S A L E“. Bio si omiljen i drag među svojim borcima, skroman, hrabar, junak, pun optimizma, širokog srca, jednom riječju ljudina i po, kako bi to rekli Kraišnici.... Takav je bio naš doktor Saša! Žurio, žurio i trošio se, kao da je predosjećao da je od života malo ostalo.“
Saša je odlikovan Ordenom Krsta Milosrđa.
Ostavio je oproštajno pismo i već prva rečenica sve govori: „Dragi moji............. Želim da znate da mi je život sa vama protekao predivno. Mislim da su rijetke porodice u kojima ima toliko ljubavi i sreće, koja eto tako dugo traje i gdje smo za mojih 30 godina uvijek bili i ostali dobri roditelji, sinovi i braća. A kad su došle i snahe i unučad, da su opet sve relacije bile pune poštovanja, ljubavi i sloge. Onaj ko živi bez svega toga bolje da nije ni živio“.
Čitavo pismo obiluje molbom da se nastavi živjeti zbog živih. „......., naš zajednički produžetak života, ona je moj cilj života, sreća zbog koje je vrijedilo roditi se, živjeti i umrijeti. Ja sam to doživio i srećan sam, presrećan. A vi u njoj nađite mene....“ Nije zaboravio da na kraju zahvali svima koji su mu, i nama pomogli da pokušamo pobijediti bolest.
Uz naš kućni rodoslov čuvaćemo u cjelini i pismo i oproštajne govore i za daleka neka pokoljenja.
D R A G O J E Radivojev 1941-20.. (autor rodoslova).
Dugo ove rubrike nije bilo, jer sam ostavio da moji potomci nešto o meni napišu. Redigujući završeno djelo rađeno od 1960.g. do 1994.g. odlučio sam pripremajući ga za štampu da i o sebi napišem osnovne podatke, i olakšam unučadima. Rođen sam marta1941.g. u Radulićima, opština Bijelo Polje, Zetska Banovina, Kraljevina Jugoslavija. Od kako sam počeo da pamtim živio sam u Republici Crnoj Gori,a od 1959.g. u Bosni i Hercegovini, sve u Saveznoj Državi Jugoslaviji (od 1945 do 1990.g. sve se zvalo narodno, pa socijalističko, pa samoupravno). Osnovnu školu završio sam u Ivanju, Radulićima i Loznoj, Realnu Gimnaziju pohađao sam u Podgorici (tada Titogradu), Prizrenu, Beranama (tada Ivangradu), Bijelom Polju, Banjoj Luci 1960.g. koliko su me gdje sestre, braća i rođaci mogli izdržavati. Nakon gimnazijske mature završio sam polugodišnji kurs pedagoške grupe predmeta i kao stipendista Republike Bosne i Hercegovine,opštine Laktaši, Osnovne škole Slatina učiteljevao 1 godinu u odelenju Jaružani, a onda u Slatini gdje sam i predavao neke predmete od petog do osmog razreda. Godine 1964 otišao sam u vojsku i završio Školu rezervnih oficira u Bileći. Vanredno sam studirao i 1967 završio Ruski jezik na Višoj Pedagoškoj školi u Banjaluci. Završio sam prvi stepen Pravnog fakulteta u B.Luci1985.g.
Godine1972 otišao sam na profesionalne političke, a zatim vojne dužnosti do 1982.g. kada sam učestvovao u formiranju Društvenog preduzeća Slateks-Slatina i u njemu i nešto kasnije u Slapu nastavio raditi kao rukovodilac na raznim dužnostima do ratne 1992.g Učestvovao sam u ratu 92/96 kao rezervni kapetan 1.klase JNA, a zatim major vojske Republike Srpske. Po završetku rata nastavio sam rad u Slateksu do penzionisanja krajem 97.g. Bavio sam se poezijom još od osnovne škole i 1988.g.objavio zbirku ljubavne poezije «Sve moje zore», i 2009 zbirku pjesama „Lotosov cvijet“,a 2012 zbirku pjesama za djecu „Pjesme za unuke i đedove“. Bavio sam se lovom i gljivarstvom kao hobijem. Ljekovitim biljem bavim se i danas kao dopunsko zanimanje i iz ljubavi.Početak radnog životnog vijeka u Slatini opredijelio me je da ostanem u njoj, jer je bilo sve jedno gdje ćeš u Jugoslaviji na području srpskohrvatskog govornog područja živjeti. U Slatini sam se oženio Zdravkom Bižić, učiteljicom iz Suvaje, Kozarska(Bosanska) Dubica, takođe ratno siroče, čijeg su oca 1942.g. ustaše odvele sa Kozare kao civila u logor Jasenovac, pa po neprovjerenoj priči u logor Zemun i dalja sudbina mu se ne zna. Zdravka je takođe bila jedno vrijeme sa majkom, sestrom i dva brata u logoru Jasenovac i prilikom transporta nekud dalje njena je grupa u slavonskim šumama skinuta sa voza i raspoređena u slavonsko selo Brđane, gdje su ih dočekali partizani. Zdravkina majka je smatrala da je to bila neka razmjena, jer su ih pred tu noć počeli tovariti u voz nakon spuštanja malog aviona iz kojeg su izašli neki njemački oficiri, razgovarali sa komandantom logora, pa je obustavljeno strijeljanje i počeo utovar jednog broja logoraša u teretne vagone.Nemam razloga da joj ne vjerujm jer je kao dijete bila sluga kod njemačke porodice u naseobini Vranovac iznad Suvaje, koja je naseljena poslije aneksije BiH 1903.g. Zdravka i ja smo u Slatini stekli dva sina –Sašu i Igora i izgradili porodičnu kuću. Jednog dana 1992.g. probudio sam se u drugoj državi, a da to nije bila moja volja. Posle tog buđenja došao je prokleti rat i u Bosnu i Hercegovinu i otrgao mi sina Sašu. Žana je bila djedove sudbine, nije zapamtila svog oca.


GEOGRAFSK ISTORIJSKI PODACI POSTOJBINE
D O NJ A M O R A Č A
Donju Moraču okružuju: Komovi, Sinjavina, Durmitor, Ostrvica, Vučje, Stolovai Javorjae Lola, Kapa Moračka,Pećačka glava, Štavanj, i dr. Nadmorske visine su od preko 2000 m.na vrhovima planina, do 150 m. U kotlini Morače. Može se reći da taj planinski koloplet dijele i dodiruju Morača i Tara pa donjomoračko područje pripada slivovima Jadranskog i Crnog Mora.

Klima se formira pod uticajem gorostasnih planina.
Na klimu Donje Morače utiče i njena veza sa Jadranskim morem, koju ostvaruje Morača kanjonom Platije, dugačkim oko 4 km. i visokim više stotina metara.

Granice Dolje Morače sa susjednim područjima u različitim vremenskim periodima su se , čak često, mijenjale. Promjene svojine planinskih pašnjaka dovodile su i do pojedinačnih i plemenskih sukoba, a najčešće se pominje sukob Moračana i Vasojevića oko Kotiča.
Krečnjačke stijene na području Donje Morače - Zlo Mjesto, Soko i druge, visoke su do 300 m., čiji se kamen koristio za pečenje kreča (klak) tu i tamo su ispresijecane enklavama „crvenice“ pjeskulje koja se u nestašici koristila mjesto pijeska.
Na obalama rijeka, posebno Sjevernice ima veliki broj zanimljivih pećina u kojima su jezerca-izvori (izdani), koji su toliko hladni da se voda ne može piti.
Na području Donje Morače, tj. Prekobrđa, ima znatan broj izvora, potoka i rječica. Ima izvora na visini od preko1.600 metara (ispod Ostrvice).
Poznate riječice su Pčinja i Pješčanica, a potoci Bijeli, Bratojevićki, Jasenski i Jabučki potok.
U moračkim čisti, bistrim i hladnim vodama žive pijavice.

Zbog mijenjanja granica ni popisi sela često nijesu isti.
Ono što je značajno za Braunoviće i ostala najstarija slovensko srpsko-crnogorska bratstva, te za bratstva koja su nastala od vojvode Bogića je da su Prekobrđe i, neka sela, a nekad njegovi zaseoci Ulica, Kos i Petrova ravan uvijek pripadali Donjoj Morači.
Prekobrđe je najveće moračko selo i proteže se od Rovaca do na domak Kolašina u dužini od preko 30 kilometara.
Dijeli se na Donja i Gornja sela.
U Donjim selima žive Braunovići, Rakočevići, Medenice..., a u Gornjim Vujisići i Bulatovići...
Sjedište Prekobrđa i nekadašnje opštine (do 1956 g.) je Ulica. Tu je osnovana škola i staro crkvište.
Donjim selima pripada Glogovik, Vinogradina sa Kičinim selom i Meljacima ,te Uljara,Sela, i Vodice.
Gornjoselski zaseoci (sela) su: Podi, Krževo, Smira, Kričanje, Selišta, Kos, Drenova.

Prekobrđe je nekada imalo preko 240 domova (kuća).

Groblja, čiji su ostaci i danas vidljivi, svjedoče da je to područje bilo gusto naseljeno. Narod ih naziva "Macursko groblje", ali vjerovatno nijesu formirana u doba Macura. U Kosu postoje grobovi od kamenih blokova koji su vjerovatno građeni za velmože i crkvene vvelikodostojnike.
O davno prošlom životu svjedoče toponimi Dvorišta i Tamnice, te sačuvana sveta trpeza iz neke bogomolje.
.
Prekobrđe je najvrletnije područje Donje Morače.

Bilo je pravi raj za stočarstvo, naročito za uzgoj koza jer je bogato šumom i vodom.
Uspijeva razno voće: jabuke, šljive, kruške, orasi,drenjine, vinova loza, žitarice i sve vrste povrća.

BORBE ZA SLOBODU

U sukobima sa Tucima Moračani su uvijek pomagali susjednim plmenima, Rovčanima, Vasojevićima, Piperima, Bratonožićima i drugima, kao i oni njima- dovoljan je bio „poklič“ pa da se priskakoči u pomoć.
U pružanju otpora okupatorima ginu Turci i Poturice-haračlije - Beg Mrkonjić i drugi.

Poznata je pjesma- pripjev:
Al` se Turci kunu i preklinju
I turaju ruku na pogaču
Da ne idu više na Moraču!

No to je samo pjesma, a turci su i dalje nastojali pokupiti harač ili smaknuti pobunjenike.

1780. godine, nekoliko Prekobrđana, sačekaju i ubiju dvanaest ljutih Kolašinaca na Zauglini u Tari, pri povratku od skadarskog paše-Bušatlije, kome su bili ponijeli trideset glava moračkih talaca, koje su Turci pogubili bili u Kolašinu zbog otkazane poslušnosti kuluka i danka. Zbog harača, mnogi Turci sug lavom platili.
Crnogorci i Hercegovci su ustali na oružje protiv Turaka 1788. godine, na poziv ruske carice Katarine.
Turci susaznali za namjere Moračana i krenuli
s jakim snagama na Moraču. Moračani su ih presreli na
Crkvinama pa su Turci skupo platili pohod na Moraču.

A1790. godine, da bi osvetio poraz Turaka
na Crkvini, Ćor-paša pokupi vojsku po Sandžaku i Kolašinu i u decembru opsjedne Moraču i pozove Moračane da se pokore Sultanu i da mu izmire danak. Moračani, uz pomoć Vasojevića i Bratonožića, na Božić napadnu Turke koji se spasu bjegstvom u Kolašin


Septembra 1796. godine, jaka turska vojska pođe iz Kolašina preko Morače, i Rovaca, da pomogne Mahmut-paši Bušatliji u borbi protiv Crnogoraca. Moračani i Rovčani ih dočekaju na Lopate, poraze i vrate u Kolašin.

Sledeći poraz Turaka (1796) bio je pogibija Asan-bega Mekića.

Iste godine doživio je poraz i Mahmut-paša Bušatlija pod Busovnikom u Lješanskoj nahiji,a porazu su doprinijeli i Moračani, uz Rovčane i Uskoke, nanijevši poraz turskoj vojsci na Lopatama, koja je bila krenula u pomoć paši Bušatliji.

I dalje su Moračani vršili prepade po turskoj teritoriji Donjeg i Gornjeg Kolašina.
Turci su odlučili da Moračane kazne i Delibaša Ibro je sa 12.000 Turaka pošao u poharu na Moraču, ali je još u putu krvavo platio svoj pohod.

Moračani su učestvovali sa Drobnjacima i Rovčanima u likvidaciji velikog zulumćara Smail-age Čengića na Mljetičku u 1840. godine.

U boju na Polimlju 1854. g. kada je skadarski vezir Osman-paša napao Vasojeviće, na poziv knjaza Danila učestvovalo je i 800 Moračana. Imali su značajne gubitke.

Veliku ulogu odigrali su Moračani i u sloboćenju Kolašina 1858. godine.

I 1862.g. u krvavoj borbi na Meterizima, kad je tursku vojsku predvodio Omer-paša, koji je po drugi put napadao Crnu Goru, Moračani, predvođeni velikim junakom Milisavom Mišninim, pokazali su izvanrednu sposobnost i hrabrost.

Zatim je došla sjajna pobjeda na Vučjem Dolu 1876. godine, nad Muktar-pašom u kojoj su takođe učestvovali i Moračani.

Moračani su se žestoko oduprli Sulejmanovoj vojsci na Krscu i Petnom Brdu, ali uz velike gubitke.
.
Crna Gora je u dogovoru sa Srbijom objavila
Turskoj rat avgusta 1876. godine. Turski vojskovođa Mehmed-Ali paša, dobio je zadatak da napadne Crnu Goru sa 15.000 nizama i veći broj bašibozluka. Napadao je od Sjenice preko Berana, pravcem: Kolašin-Manastir Morača-Spuž, da se udruži sa snagama Sulejman-paše i Ali Sabit-paše, da pregaze
Crnu Goru i zauzmu Cetinje.
Paša je u Vasojevićima, na Bukovoj Poljani pretrpio poraz i ogromne gubitke od preko 800 mrtvih i veliki broj ranjenih.
Mehmed Ali-paša ne produži sa svojom vojskom preko Lijeve Rijeke, po ranijem planu, nego krene preko Morače i Rovaca u pravcu Spuža,pa
uzgredno popali Lipovo i Rečine, ali te 1877. u boju na Morači Donjoj bi poražen.

Kolašin je definitivno oslobođen tek 1878. godine

***
Pored publikacija i usmenog predanja strika Tome, zahvalan sam na saradnji Grguru, Dragoljubu i Jeleni za svo vrijeme rada na rodoslovu, a od jeseni 2009.g. i Vladimiru Petrovom i Radivoju Dragoljubovom.
Iz posvete se vidi namjena rodoslova. Nadam se da će sin Igor i unuk Nikola nastaviti bilježiti dopune u rodoslovu, te da će unuka Žana Sašina poštovati rodoslov, ali da će joj najpreče biti ognjište doma svoga. Takođe se nadam da će Radivoje Dragoljubov i Nebojša Ratimirov nastaviti svoje grane rodoslova, obuhvatajući ne samo novine koje ja nisam uvodio, a kojih se ženidbom, udajom i rađanjem mnogo desilo, već i ono što sam zaboravio, a nisam trebao ili nisam znao. Ja ću, u kućnoj arhivi uz Rodoslov, o majci Mijoljci, sestrama Jeleni, Julki, Miroljubki, Grozdani, braći Dragoljubu i počivšem Ratimiru, te o sestri po majci- Jovanki,ostaviti posebne priloge što bi bilo važno za naš uži rodoslov. Tako neka i svi drugi proširuju i nastave svoje rodoslove po svojim granama, ili bar pišu nove, jer se danas za nezabilježeno računa da i nije postojalo.

OVO JE SKRAĆENA VRZIJA!
- 08:40 - Komentari (2) - Isprintaj - #

  listopad, 2014  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Listopad 2014 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Prijeklo,stablo,seobe,legende bratstva Braunovići